Osnovne značajke hrvatskog iseljeništva u španjolskoj Južnoj Americi do Prvog svjetskog rata

Sažetak

U uvodnom dijelu govori se o genezi mozaika kakav je u španjolskoj Južnoj Americi uspostavljen u drugoj polovini XIX stoljeća. Daju se osnovne značajke etničkog, kulturnog, društvenog i gospodarskog supstrata na koji su došli Hrvati da bi se potom analiziralo i ocjenjivalo stanje i ponašanje te iseljene grupe. Do Prvoga svjetskog rata Hrvati su se u najvećem broju naselili u Argentinu, Čile, Boliviju i Peru. Uglavnom su to iseljenici iz Dalmacije južnije od Omiša uključiv pripadajuće otoke. Na temelju procjena možemo pretpostaviti da se radilo o grupi ljudi između 25 i 50.000. U njoj prevladavaju muške osobe mlađe dobi. Približno je polovica punoljetnih u braku. Fertilitet je nizak – nešto više od dva djeteta po braku. Socioekonomski položaj je različit. Općenito uzevši, bolje su prolazili doseljenici na tihooceanskoj nego na atlantskoj obali. Osim u argentinskoj unutrašnjosti, gdje su atomizirani po pampasu, Hrvati su uglavnom živjeli u petnaestak kolonija, razvijajući razne oblike društvenog okupljanja – utemeljili su četrdesetak društava i pokrenuli 14 novina. Održavali su raznolike i intenzivne veze s domovinom. Slanjem novca sudjelovali su u gospodarstvu svoje obitelji te materijalno preporodili »iseljenički rayon« u Dalmaciji. Osim toga, došavši često u sredinu s višom civilizacijskom razinom, nove su tekovine brzo usvajali, povratno su utjecali na kraj iz kojeg su potekli. Prema zemljama doseljenja Hrvati su se odnosili sa zahvalnošću a na domaći svijet i na iseljenike drugih nacionalnosti ostavljali su dojam poštenih, štedljivih i radišnih ljudi. Ista rasna pripadnost, mediteranska kulturna podloga, ista vjera te činjenica da su državljani ugledne evropske monarhije, uvjetovali su da nisu bili potisnuti na marginu društva. Mnogi su iskoristili tu priliku i zauzeli značajno mjesto na društvenoj ljestvici.