S adaptacijskom akulturacijom k integraciji druge generacije imigranata u suvremena postindustrijska društva

Sažetak

Autor tvrdi da asimilacijske teorije u društvima koja se razvijaju u smjeru postindustrijskih društava, gube na značaju, iako asimilacijska praksa to ne pokazuje. Drugu generaciju imigranata zahvaćaju procesi tihe i behavioralne asimilacije, koji su vidljivi u pojavama marginalizacije te generacije. Postindustrijska društva razvijaju se u smjeru strukturalnog pluralizma, čiji je sastavni dio također etnički pluralizam, te se i kulturalna distanca među njima smanjuje. Imigranti dostižu nepotpunu, djelomičnu sistemsku integraciju u javnoj sferi, u zasebnoj sferi, a na lokalnoj razini pak socijalnu integraciju koja zahvaća njihove primarne odnose. Među objema integracijama dolazi do interakcije i inkongruencije. Te pojave inkongruencije, uz uvažavanje procesa dvojne nacionalne pripadnosti te procese posebne etnizacije, uzrokuju to da druga generacija samo može doseći stupnjeve nerazvijene adaptacije. Autor se zalaže za vrednovanje procesa adaptacijske akulturacije, kao perspektivne za drugu generaciju imigranata, koji združuju prilagodbu s etničkim pluralizmom (čuvanje etničkog identiteta) i prilagodbu s akulturacijom. koja vodi u više stupnjeve asimilacije. Bez dostignute akulturacije imigranti se ne mogu uključiti u međukulturno komuniciranje i u promocijske procese. Proces adaptacijske akulturacije predstavlja dvojno kolebanje – istovremenu nezavisnost, komplementarnost razlika, smanjenje kulturne distance radi usporedne sistemske i so-cijalne integracije. Takva adaptacija smanjuje strah i nesigurnost druge generacije imigranata i druge disjunktivne procese koji ih zahvaćaju. Putovi do adaptacijske akulturacije ipak su teški i dugotrajni – sadašnje strukturalne i mobilnosne pojave druge generacije imigranata govore o nerazvijenosti tih procesa.