O etnogenezi Hrvata u ranom srednjem vijeku

Sažetak

U prvom dijelu rada, autor navodi i komentira neke starije teze o porijeklu Hrvata i značenju njihovog etničkog imena. Od tih teza, tzv. »iranska« izgleda mu kao »najmanje nevjerojatna« jer se iz rada Konstantina Porfirogeneta može zaključiti da je jedan sloj Hrvata bio u dodiru s iranskom sredinom. Nadalje, autor kaže da ime »Hrvat« potječe s područja istočno od Karpata gdje je bila i jezgra slavenskih plemena. U tom kontekstu prvobitni Hrvati vjerojatno su bili mala nomadska ili polunomadska skupina koja je stigla do okolice Krakova (Bijele Hrvatske). Tu se eventualni predslavenski supstrat potpuno stopio sa slavenskom većinom. Iduće razdoblje hrvatske etnogeneze počelo je nakon doseljenja u bivše rimske provincije Dalmaciju i Panoniju. Uvjeti za razvoj državne zajednice na novom području (pa i za uključenje lokalnih Slavena u hrvatski etnos) još nisu postojali u 7. i 8. stoljeću. No od početka 9. stoljeća, odnosno od franačko-bizantskog rata, ekonomske i kulturne veze, kako s Francima tako i s bizantskim gradovima Dalmacije, utjecali su na učvršćivanje i širenje hrvatske države i etnosa. Kristijanizacija bila je drugi faktor u tom procesu. No prema autoru pokrštavanje Hrvata teklo je dugo, iz raznih centara, baš kao i sam proces etnogeneze. Dakako, dalmatinski gradovi vjerojatno su odigrali ključnu ulogu u tome. Na kraju, autor kaže da ne treba prenaglasiti značaj zbivanja u to vrijeme. Ustrojstvo države bilo je tada preslabo i utemeljeno na konkretnim ekonomskim interesima. Iako su neki »karizmatski« vođe uspjeli ujediniti narod u 9. i u 10. stoljeću (npr. Trpimir, Branimir i Tomislav), izgleda da je to bilo povremeno i prigodno, više nego trajno.