Djeca u egzilu

Sažetak

U članku 6. Međunarodne konvencije o pravima djeteta kaže se da države ugovornice priznaju svakom djetetu prirodno pravo na život, te se obavezuju da će osigurati u najvećoj mogućoj mjeri opstanak i razvoj djeteta. U isto vrijeme djeca su u Hrvatskoj zbog rata suočena s pogibelji i nesrećama svojih najbližih, s gubitkom svojih prijatelja, s nemogućnošću pohađanja škola itd. Svijet koje dijete doživljava u ratu osiromašen je za jednu bitnu dimenziju, onu koju on stvara u igri, u kontaktima sa svojim prijateljima, rat mu donosi samo strah i neizvjesnost. Prihvatimo li tezu o važnosti "domaće sredine" i "poznate okoline" za psihički i socijalni život djetetov, teško da bilo kakva pa i "prijateljski naklonjena okolina" može djetetu nadoknaditi gubitak doma, i u potpunosti ga lišiti egzistencijalnog straha i osjećaja prikraćenosti. Identitet djeteta se u ratu u Hrvatskoj dvojako ruši: s jedne strane uništavanjem doma i razaranjem obitelji (osnovne identifikacijske točke), do pritiska zbog nacionalne pripadnosti i razaranja nacionalnog identiteta (grupne identifikacijske točke).