Smještaj i prilagodba izbjegle i prognane djece u Zagrebu

Sažetak

U praksi se uvriježilo razlikovanje prognanika kao građana sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj i izbjeglica koje su stalni boravak imali u Republici Bosni i Hercegovini. Iako je ta podjela previše pojednostavnila bit i skrila razlike, ipak je prihvaćena s posve praktičnih potreba. Za prilagođavanje djece važna je i nazočnost roditelja i mogućih drugih srodnika (posebno starijih). U izbjeglica su učestalije tročlane, pa i manje obitelji, a u prognanika četveročlane i veće obitelji. Među izbjegličkim obiteljima vrlo često nema oca, a mnoge su i bez majke, iako je populacija djece izbjeglica znatno mlađa od populacije djece prognanika. Spavanje djece, po izjavama roditelja, bitno je bolje riješeno u prognanika u kojih velika većina ima zasebnu postelju u sobi s nekim drugim, dok izbjegla djeca u pravilu ili dijele postelju s drugim djetetom ili s nekom starijom osobom. Smještajem općenito su najnezadovoljnija djeca koja prema početku zbjega ulaze u srednju skupinu. Oni su jednostavno došli kasnije i dobili lošije. Relativno "mirenje" s postojećim stanjem izraženije je u onih koji su stigli posljednji, poslije 1. travnja 1992. Redovitost obroka još više razlikuje prognanike od izbjeglica. Po izjavama roditelja (ili skrbnika) sva prognanička djeca jedu bar tri obroka na dan, dok djeca izbjeglica jedu "prema prilikama". Podaci dobiveni anketiranjem djece, a potom roditelja nerijetko se razlikuju. Dok su djeca izbjeglice još donekle i kritična prema nekim vidovima smještaja, njihovi roditelji vrlo su oprezni u kritikama, s jedne strane svjesni pogibelji kojoj su izbjegli dolaskom u Hrvatsku, a s druge ne hoteći kritikama nepotrebno iskušavati tolerantnost udomitelja. Prognanička djeca puno više od izbjegličke družila su se, ali i sukobljavala ili svađala, bilo sa drugom djecom u zbjegu, bilo sa zagrebačkim vršnjacima. Ovaj izostanak druženja, ali i sukoba sa vršnjacima možemo objasniti kratkoćom vremena, neuključenošću u školski sustav koji povećava mogućnost i druženja i sukobljavanja, ali i stresnom situacijom koja je izazvala povučenost izbjegličke djece tek pristigle iz zone ratnih operacija. Ovakvi podaci o međusobnim sukobima prognaničke djece više su rezultat dugotrajnog zajedničkog boravka na prostorima koji nisu ni predviđeni za igru, pa lakše dolazi do zasićenja, nego li stresnih situacija koje bi poticale sukobe. To stoga što izjave o druženjima pokazuju normalne reakcije djece.