Međunarodno izbjegličko pravo − od uspona do krize

Sažetak

Autor ponajprije daje povijesni pregled nastanka i razvitka međunarodnoga izbjegličkog prava, sve od dvadesetih godina ovoga stoljeća, kada se kao problem međunarodne zajednice prvi put javlja pitanje ruskih izbjeglica nakon oktobarske revolucije. Prati prva nastojanja kako međunarodnopravno odrediti pojam izbjeglica i kako ustanoviti temeljna načela zaštite (u početku pojedinih skupina izbjeglica, a potom svih izbjeglica). Ukazuje i na realne političke interese i ovisnost međunarodne pomoći izbjeglicama o realnim odnosima snaga u svijetu. Posebno se bavi genezom i značajem i danas važećeg temeljnog dokumenta međunarodnog izbjegličkog zakona − Ženevskom konvencijom o statusu izbjeglica (1951). Ekspanzija izbjegličkog prava tijekom pedesetih i šezdesetih godina oslanjala se na rastući korpus ljudskih prava, ali − "mekog prava". Naime, iza sve širih prava izbjeglica ne stoji i obveza država i međunarodne zajednice da ih stvarno i provedu. To je jasno došlo do izražaja u azilantskoj krizi od druge polovine osamdesetih, kada bogate zemlje zaoštravaju uvjete za dobivanje azila i statusa izbjeglica, pa i otvoreno krše temeljne norme izbjegličkog zakona. U siromašnim zemljama Trećega svijeta izbjeglice pak lakše ostvaruju pravo prvoga azila, ali im često nisu osigurani ni elementarni uvjeti za preživljavanje. Na mnogim mjestima izbjeglice nemaju, osim toga, ni slobodu kretanja. Na kraju, autor ukazuje da je svjetski sustav pomoći i zaštite izbjeglica u krizi, te da valja razviti novu strategiju koja bi bila usmjerena na otklanjanje temeljnih uzroka izbjegličkih pokreta.