Razvoj hrvatskog etnonima na sjevernohrvatskim prostorima ranog novovjekovlja

Sažetak

Cilj je rada istražiti načine uporabe imena koja su hrvatski autori ranog novovjekovlja rabili pri imenovanju svog naroda, jezika i pisma, ponajviše hrvatskoga i slovinskog, ali jednako tako i ilirskog, dalmatinskog i bosanskog. U tu su svrhu analizirana ponajviše pisana djela tog razdoblja, jer samo su kroz njih autori mogli svoja viđenja prenijeti širim slojevima puka. Rad istražuje sjevernohrvatske prostore, no kako je tamošnji razvoj nužno uvjetovan stavovima i idejama prethodnika, u obzir je uzeta i glagoljaška tradicija, hrvatski protestanti, ozaljski književni krug, kao i istaknuti pojedinci poput Jurja Križanića ili Franje Glavinića. Od autora sa sjevernohrvatskih prostora najviše je pak pozornosti posvećeno Jurju Mulihu i Matiji A. Reljkoviću. Analizirani su ponajviše nazivi za jezik i narod, ali su počesto iznošene i druge ideje autora, primjerice o etnogenezi, valjanijem pravopisu, poželjnom jedinstvu u pisanju, porijeklu glagoljice itd. Rad također ispituje povijesno ozračje u kojem se pojavljuju ideje o slavenstvu ili ilirstvu, kao i povijesne okolnosti koje su uvjetovale uporabu različitih imena ili pak promjene pri toj uporabi (kao u poznatom seljenju hrvatskog etnonima s juga na sjever). U zaključku rada iznesena je pretpostavka (potkrijepljena navodima u tekstu) o postojanju svijesti o jedinstvu hrvatskog naroda i jezika u ranom novovjekovlju, iako taj jedinstveni narod nije uvijek nazivan hrvatskim imenom. Također, izneseno je da ta svijest nije bila proširena u širim slojevima naroda, baš kao što se ne može govoriti o strogim standardima hrvatskog jezika tog vremena jer je i jedno i drugo još uvijek prilično mutno i ovisi ponajviše o autoru-pojedincu.