Načelo zabrane vraćanja i pristup sustavu azila: dva lica iste kovanice

Sažetak

Europska unija, kao i druge zemlje na Balkanskoj ruti migracija, bilježi veliko povećanje broja osoba koje traže azil. Paralelno s povećanjem broja izbjeglica koje pokušavaju ući na teritorij EU-a pooštravaju se mjere za upravljanje migracijama, a pravo na azil na razini država članica sve se restriktivnije tumači. Traženje zaštite od proganjanja postaje razlogom za zatvaranje granica i onemogućivanje pristupa teritoriju i sustavu azila. No pristup sustavu azila prvi je korak u ostvarivanju prava na azil kako je ono zajamčeno međunarodnim, europskim i nacionalnim pravom. Osim omogućivanja pristupa teritoriju i sustavu azila koji implicira obvezu država na prihvaćanje izbjeglica kako bi se u pravičnom i učinkovitom postupku utvrdila potreba za međunarodnom zaštitom, države su dužne poštovati načelo zabrane vraćanja (non-refoulement). Razjašnjavanje povezanosti omogućivanja pristupa sustavu azila i zaštite načela zabrane vraćanja svrha je ovog rada. Analiza u radu izvedena je pravnodogmatskom metodom istraživanja i tumačenja pravnih akata i drugih izvora prava te relevantnih preporuka i dokumenata UNHCR-a. Polazi se od pretpostavke da se bez omogućivanja pristupa teritoriju i sustavu azila ne može poštovati načelo zabrane vraćanja. Osim iz međunarodnoga izbjegličkog prava i doktrinarnih tumačenja to proizlazi i iz prakse Europskog suda za ljudska prava u pogledu zabrane mučenja ili drugoga nečovječnog postupanja ili kažnjavanja zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Zaključuje se da kada razmatraju uvođenje novih mjera za upravljanje migracijskim kretanjima, države moraju uzeti u obzir međunarodne i europske standarde u pogledu zaštite načela zabrane vraćanja.

Ključne riječi:
pravo na azil; zabrana vraćanja; pristup teritoriju; Europski sud za ljudska prava