Starenje i neformalna skrb o starim osobama u Hrvatskoj

Sažetak

Starenje i depopulacija temeljni su demografski procesi razvoja stanovništva Hrvatske. U ukupnome stanovništvu 2001. godine dobna skupina 65 i stariji činila je 15,7% ukupnoga stanovništva. Dobna struktura stanovništva jedna je od bitnih odrednica kvalitete života pojedinaca, posebice unutar obitelji. Cilj ovoga rada jest analizom demografskih pokazatelja (biološki sastav, koeficijent feminiteta, indeks starenja, koeficijent starosti, prosječna starost, koeficijenti dobne ovisnosti, bračno stanje) i kratkim pregledom migracijske povijesti druge polovine 20. stoljeća procijeniti kvalitetu neformalne skrbi o starima u odnosu na potencijalne pružatelje skrbi. Starenjem ukupnoga stanovništva Hrvatske, sve manjim brojem djece u obitelji i odvojenim stanovanjem odrasle djece i njihovih ostarjelih roditelja smanjuje se krug glavnih pružatelja skrbi starijima. Smanjenjem broja članova i sve češćim oblicima nepotpunih obitelji te zaposlenošću žena, koje su tradicionalno najvažniji pružatelji svih oblika neformalne skrbi, javlja se problem nedostatka skrbi o starijim članovima unutar obitelji. Usprkos promjenama u načinu života, obitelj je i dalje osnovni izvor emocionalne, informativne i praktične potpore starim ljudima. Prijateljska pomoć i potpora starima podjednaka je u gradu i na selu, dok je dobrosusjedska pomoć nešto veća u izvangradskim područjima (primjerice u Istri i na otocima). Ipak, istraživanja potvrđuju da se socijalna mreža potpore i pomoći među seoskim stanovništvom promijenila od devedesetih godina prošloga stoljeća. Prijateljska i dobrosusjedska potpora mogu u određenoj mjeri nadomjestiti nedostatak skrbi djece, ali slabija mreža domova za starije i nemoćne u izvangradskim prostorima, a time i slabije organizirana izvaninstitucionalna pomoć, zahtijevaju bolju organizaciju formalne skrbi o starim ljudima, i to posebice u slabije naseljenim i manje razvijenim područjima.