Demografske promjene na hrvatskim otocima na početku 21. stoljeća

Sažetak

U velikom dijelu 20. stoljeća demografski razvoj hrvatskih otoka obilježava depopulacija. Ona počinje 1921., a po službenim statističkim pokazateljima završava u posljednjem desetljeću toga stoljeća. Uzrokovana je dugogodišnjim iseljavanjem s otokâ potaknutim gospodarskim (agrarna prenapučenost, industrijalizacija kopna, deagrarizacija, krize pojedinih poljoprivrednih djelatnosti, monokultura na pojedinim otocima itd.) i političkim uzrocima (političko iseljeništvo, talijanski optanti). Za formiranje ukupne depopulacije sve do šezdesetih godina presudna je emigracijska depopulacija, dok se nakon tog razdoblja njoj pridružuje i prirodna depopulacija, koja mnoge otočne zajednice dovodi do ekstremnoga depopulacijskog stanja – izumiranja. No od popisa stanovništva 1991. opće kretanje stanovništva hrvatskog otočja ima pozitivan predznak. Zaključak da je na otocima došlo do populacijske revitalizacije brzo je demantiran nizom činjenica. Budući da je od 1993. primijenjen zakon popularno nazvan »zakon o vikendicama«, brojni su se vlasnici kuća za od¬mor opredijelili za to mjesto kao lokaciju pretežnog mjesta stanovanja premda u njemu ne borave tijekom većeg dijela godine, stvarajući tako značajni kontingent »fiktivnog stanovništva«. Druga teza koja demantira da naši otoci proživljavaju demografski polet i revitalizaciju počiva na činjenici da su daleko najviše stope rasta broja stanovnika zabilježene na premoštenim otocima. Smatramo da ti otoci (koje ujedno karakterizira najveći udio kuća za odmor u ukupnom broju svih objekata) ne dijele sudbinu otočnosti (inzularnosti) kao ostali »pravi otoci« jer su čvrstom vezom povezani s kopnom i ustvari više nisu izolirani. Ako isključimo kretanje broja stanovnika te skupine otoka iz kretanja ukupnog stanovništva cjelokupnog otočja, možemo ustvrditi da je u proteklom razdoblju i prihvaćajući »fiktivno stanovništvo« kao statistički realitet, broj stanovnika naših otoka stagnirao.