U radu se autori fokusiraju na lokalne i prekogranične migracijske procese u sjevernoj Dalmaciji i njihov utjecaj na razvoj vranskog feuda tijekom 17. i 18. stoljeća. Nakon kvalitativne analize demografske, crkvene i kartografske arhivske građe uspostavljena je veza između ekonomskih i okolišnih procesa i razvoja u nizinskome močvarnom pograničju, u odnosu spram prirodne osnove, geostrateške pozicije te komunikacijsko-komercijalnoga i (i)migracijskog potencijala prostora. U radu se pokušava odgovoriti i na pitanje je li se privatni pothvat melioracije posjeda obitelji Borelli pokazao ekonomski uspješnim ili pak avanturističkim eksperimentom u okolnostima neuspješne sesilizacije doseljenog stanovništva iz Bukovice. Pritom protomoderne lokalne migracije Morlaka rezultiraju njihovim angažmanom na isušivanju močvara i blata, uz već postojeću ulogu u obrani Novoga i Najnovijega mletačkog posjeda od eventualnih ponovnih osmanskih upada. Iako njihovo doseljavanje nema okolišni predznak, u konačnici su oni melioracijom izmijenili okoliš Kotara, usprkos činjenici da je ratarska ekonomska eksploatacija ostala nerazvijena, dok je prevladavajuće stočarenje na plodnoj i melioriranoj zemlji predstavljalo ekonomski neracionalno iskorištavanje zemlje. Način na koji je ravnokotarski kraj demografski, pa i ekonomski profitirao od redistribucija stanovništva iz zaleđa dio je odgovora na demografsku devastaciju izazvanu osmanskim ratovima početkom ranoga novog vijeka, pustošenjem te okolišnim pritiskom na močvarno zemljište nakon mletačke rekonkviste. Nizinski je okoliš izmijenjen melioriranjem zapuštenih vodotoka, čime je čovjek ponovno, prvi put nakon antike, intenzivnije zadirao u okoliš. Ishod toga ranonovovjekovnog sraza ekonomskih i okolišnih interesa na ograničenom prostoru vranskog feuda rezultirao je značajnim razlikama u kvaliteti i predznaku razvoja u kratkoročnoj u odnosu na dugoročnu perspektivu.

Ključne riječi: migracije; Rani novi vijek; melioracija; okoliš; sjeverna Dalmacija; ekonomski razvoj; demografski razvoj