Druga generacija migranata ili potreba izgradnje realne migracijske slike o sebi

Sažetak

U prvom dijelu ovoga rada autor prilazi problematici druge generacije migranata jer smatra da diskusija o djeci migranata može doprinijeti stvaranju realne slike o migraciji, tj. o izmjeni migracijskog sadržaja. Radna migracija u izvjesnoj mjeri postaje iseljenička, no u obrazovnom pogledu djeca migranata čak su lošije pripremljena za budućnost u imigracijskim zemljama od roditeljske generacije. Osim toga, u njih je opterećenje problemom identiteta naglašenije nego u roditeljskoj generaciji. Opada želja za povratkom u zemlju porijekla (roditelja), mada djeca migranata ne prihvaćaju potpuno ni zemlju prijema. Ta dilema zapravo je dio ukupnih izmjena migracijskih kvaliteta. S time u vezi, u drugom dijelu rada autor problematizira pitanje privremenosti boravka u inozemstvu. Tumači da jugoslavenski migranti imaju vrlo dug migracijski staž u inozemstvu, da imaju visok stupanj asimiliranosti u zemljama prijema i da su povratni tokovi, unatoč željama samih migranata i naporima Jugoslavije, ispod prosjeka. Migracija, dakle, teži trajanju, a koncept privremenosti ne odražava stvarno stanje nego politiku. Autor smatra da treba otvoriti potpuniju diskusiju jer je jugoslavenska migracijska politika u zaostatku s obzirom na migracijske politike razvijenih (imigracijskih) zemalja. Ona se drži početnih načela da je migracija konjunkturna pojava dok su takvo polazište napustile politike imigracijskih zemalja, koje sada žele integrirati i asimilirati posebno drugu generaciju migranata jer su svjesne uloge mladih u razvoju. Autor zaključuje da treba izići na teren migracijske stvarnosti i izgraditi realniju migracijsku sliku.