Sociohistorijski uvod u problematiku etničkih manjina na talijanskom Jugu

Sažetak

Autor predstavlja talijanski Jug kao područje koje je još od antike doživjelo etničko preslojavanje i fuziju različitih etničkih skupina. Rad daje pregled prisutnosti važnijih netalijanskih skupina na ovom području tijekom srednjeg vijeka: Langobarda, Saracena i Normana. Zatim se daje osvrt na doseljavanje skupina franko-provansalskoga, okitanskog i katalonskog jezika. Posebna pažnja posvećena je trima etničkim manjinama koje su se do danas održale na talijanskom Jugu – Grcima, Albancima i Slavenima (Hrvatima). U usporedbi s ostalim skupinama, južnotalijanski Grci imaju stanovit indigen značaj, i zato se rasprava o njima i njihovu porijeklu ne može ograničiti samo na srednji vijek. Ipak, suvremeno stanje grčke, albanske i hrvatske manjine vrlo je slično. U zaključcima, autor tvrdi da je južna Italija značajno područje za istraživanje etniciteta koji se javlja bilo kao odraz supstrata, bilo kao posljedica imigracije. Kao imigracijsko područje južna Italija imala je dvije posebnosti – s jedne strane, bila je oduvijek izložena utjecajima okolnih mediteranskih naroda. S druge strane, zaokruženost morem uvjetovala je stanovitu izolacijsku tendenciju. Zato su brojne doseljeničke skupine gubile veze sa zemljom porijekla i postupno se stopile u južnotalijanski demos. Postoje razlike u stupnjevima asimiliranosti preostalih etničkih zajednica – primjerice između Albanaca i Moliških Hrvata – što predstavlja važan predmet analize za historijsku sociologiju.