Slovenci u radničkom pokretu Argentine između dva svjetska rata

Sažetak

Masovni »egzodus« Slovenaca u Argentinu i druge južnoameričke države većinom je bio posljedica Rapalskog ugovora kojim je Slovensko primorje pripalo Italiji, te je tako odvojeno od svoga etničkog središta, a kasnije podvrgnuto fašističkome ekonomskom, političkom i kulturnom pritisku. Talijanska statistika bilježi da je 10 989 Slovenaca iselilo iz Julijske krajine u Argentinu između 1936. i 1934. To su većinom bili radnici i seljaci iz Vipavske doline, Goriških brda i slovenskog zaleđa Trsta i Gorice. France Štoka-Rado u svojim je memoarima spomenuo 7000 radnika s tih područja u Argentini, Brazilu i Urugvaju. Njihova klasna svijest te mržnja prema fašizmu uvjetovali su način njihova organiziranja u Argentini. Među njima je bilo i organiziranih komunista. Slovenci su se u domovini ujedinili na etničkoj i klasnoj osnovi u radničku organizaciju Ljudski oder koja je kasnije nastavila djelovati u inozemstvu nakon što ju je u domovini zabranila fašististička vlast. Socijalističke ideje javile su se u različitim slovenskim listovima u Argentini u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća. Komunisti iz spomenutih područja sredinom dvadesetih godina osnovali su jugoslavensku sekciju Komunističke partije Argentine, sličnu drugim nacionalnim komunističkim partijama u Argentini. Slovenski su komunisti imali aktivnu ulogu u partijskim organizacijama, ćelijama i općinskim komitetima, a bili su i delegati u centralnom komitetu. Također su sudjelovali u radu sindikata, osobito u antifašitičkim aktivnostima (zajedno s Talijanima). Naoružani pojedinci sudjelovali su u obrambenim radničkim organizacijama u doba diktature Generala Uriburua. Iskustvo stečeno tijekom argentinske vojne diktature i međunarodne ekonomske krize iskoristili su u tridesetim godinama pomažući španjolskim dobrovoljcima i kasnije tijekom Drugoga svjetskog rata u domovini u borbi za slobodu.