Jesu li privremeni staratelji primjeren supstitut za roditelja?

Sažetak

Odgovor na pitanje postavljeno u naslovu nastojali smo utemeljiti na većem broju podataka prikupljenih u toku istraživanja. Osnovni deskriptivni podaci o osobama koje privremeno preuzimaju ulogu roditelja (za vrijeme boravka roditelja na privremenom radu u inozemstvu) pokazuju da su privremeni staratelji uglavnom bake i djedovi, osobe starije životne dobi, koje se po psihofizičkim obilježjima znatno razlikuju od generacije roditelja djece iz uzorka. Njihovo je obrazovanje u pravilu četverogodišnje, što im, uz osobine koje donosi staračka dob, onemogućava da »uhvate korak« s generacijom koju odgajaju. S obzirom da je boravak roditelja na privremenom radu u inozemstvu najčešće sve prije nego privremen, željeli smo utvrditi da li dugotrajna odvojenost djece od roditelja upućuje tu djecu da u odnosima sa starateljima kompenziraju odsutnost roditelja. U ispitivanju provedenom na skupini od 134 učenika IV, V i VI razreda osnovnih škola u Međimurju, utvrdili smo da je intenzitet njihove emocionalne vezanosti uz privremene staratelje značajno slabiji od intenziteta emocionalne vezanosti uz roditelje, s kojima zapravo imaju minimalne kontakte i iskustva. Najčešće navođene atribucije emocionalne vezanosti uz privremene staratelje jesu »brine o meni« i »uzdržava me«, što govori da ne dominiraju afektivne osnove veze, već osjećaj »obaveze, duga i poštovanja« prema »žrtvama« koje podnose staratelji preuzimanjem roditeljske uloge. (Činjenica je da staratelji to često i verbaliziraju.) Na osnovi podataka i interpretacija prezentiranih u prilogu, možemo zaključiti da privremeni staratelji nisu primjeren supstitut za roditelja, bez obzira na dobru volju i nastojanja da to budu.