»Mi mislimo da je tako, mi znamo, mi u to vjerujemo.« Preliminarno istraživanje katoličke pobožnosti u Hrvata u mađarskome dijelu Baranje

Sažetak

Priklanjajući se recentnim mišljenjima o nedostacima statističkoga (kvantitativnoga) proučavanja religijske prakse, autorica se odlučuje za njezino kvalitativno, etnografsko istraživanje. Drugi se pomak u istraživanje te prakse, također usvojen u ovome tekstu, sastoji u napuštanju proučavanja arhaičnih pretkršćanskih oblika i sinkretičkih manifestacija religijskoga izraza, te okretanju k istraživanjima kršćanske (katoličke) pobožnosti; njezinih kolektivnih i individualnih izraza i recepcije crkvene dogme u društvu, dotično, u puku (u teologa govori se o toj pojavi kao o evangelizaciji crkvenih zajednica).
Ovaj pristup primijenjen je pri istraživanju pobožnosti kod Hrvata u mađarskome dijelu Baranje u kojih je katolička pobožnost zbiljska i živa stvarnost; osobito u privatnoj sferi. Autorica posebice ne ulazi u razloge naglašene pobožnosti, osobito individualne. Objašnjenja su razna: nemogućnost kolektivnih pobožnosti zbog odnosa vlasti spram manjina, koji je odnos samo produžena ruka dojučerašnje vladajuće ideologije, nastojanje da se očuvaju i prenesu jezik, tradicije i etnička svijest, promjene nastale nakon vatikanskoga koncila ...
Ne istražujući, dakle, vanjska obilježja katoličke pobožnosti puka, autorica opisuje pobožnost iznutra, po sebi. Pokušava dati tipologiju kolektivnih i individualnih pobožnosti, te uz pomoć tih oblika religioznoga ponašanja i uz pomoć pučkoga tumačenja vjerskih tema, autorica donosi neke preliminarne sugestije o pobožnosti hrvatskoga puka u Baranji i o vrstama vjernika. Unatoč općenito visokome, iako slojevitome, stupnju evangelizacije u praksi (u tom se smislu pučka pobožnost obično definira kao življena), možemo razlikovati nekoliko vrsta vjernika: oni koji »znaju i vjeruju«, oni koji »misle i vjeruju« (s aktivnim kritičkim odnosom spram vjere), i oni koji »vjeruju« ali odbacuju posredništvo Crkve.