Različiti sociohistorijski tipovi etničnosti

Sažetak

Rad počinje pretpostavkom da se etničnost, unatoč zajedničkim osobinama, izražava u različitim tipovima, koji potenciraju (naglašavaju) stanovita dominantna obilježja. Autor, uvjetno, zamišlja (postulira) barem tri opća tipa etničnosti: "židovski" tip, "francuski" tip i "hunsko-turski" tip. U "židovskom" tipu etničnost dobiva svoj osnovni impuls i značaj u religiji, koja prelazi (kompenzira) područno-političku sferu. U "francuskom" tipu područno-politička sfera je presudna. "Hunsko-turski tip" jest prijelazan i okarakteriziran je visokom mjerom cinične fluidnosti. Nakon opisa spomenutih tipova, autor pokušava primijeniti ih na druge neke evropske i svjetske etnije. Slijedi kraće razmatranje nekih drugih (eventualnih) etničkih tipova ("etnije po sebi" i manjinske etnije). U drugom dijelu rada, koristeći građu iz društvene i političke povijesti južnih Slavena, autor uspoređuju hrvat¬sku etniju s "francuskim" tipom, i srpsku etniju sa "židovskom" verzijom (sa subetničkim elementima "hunsko-turskog" tipa). Hrvati su se razvili u ranom srednjem vijeku u svom osobitom političkom okviru koji se, usprkos stanovitim diskonuitetima, održao do danas. Sličan razvitak počeo je i među Srbima. Međutim, nakon gubitka državnosti, etničnost bijaše održana u Srba specifičnom "nacionalnom" crkvom. Međutim, razlika između hrvatskog i srpskoga slučaja nije posve konzistentna. Od vremena Osmanske okupacije u nekim dijelovima hrvatske etnije razvio se i religijski tip etničnosti (tj. "katoličanstvo na granici"), dok je u Srba, usporedo s izgonom Turaka, došlo do obnove državno-teritorijalnog tipa etničnosti.