Promjene u okolišu i ljudske migracije

Sažetak

Tridesetu obljetnicu časopisa Migracijske i etničke teme (MET) autori su shvatili kao prigodu da najave novu ključnu problematiku suvremenoga svijeta i njegove budućnosti, koja po njihovu sudu postaje upravo i središnja tema multidisciplinarnog i interdisciplinarnog područja migracijskih studija. Riječ je o raseljavanju ljudi u lokalnim i državnim okvirima te migracijama preko državnih granica, na regionalnoj i globalnoj razini, izazvanima, neposredno ili posredno, promjenama okoliša. Recentna genetska istraživanja nastanka i razvoja ljudske vrste dodatno potvrđuju da su ljudske ekološke migracije prvi i najstariji tip migracija uopće. K tome, kako sugeriraju arheološki i drugi nalazi, upravo su one ponekad igrale i ključnu ulogu u nastanku, propadanju i mijenjanju starih civilizacija. Čini se da su rani istraživači migracijskih studija imali dosta toga u vidu kad su promjene prirodnoga okoliša smatrali važnom odrednicom ljudskoga kretanja u prostoru. Taj je interes u društvenim znanostima zamro sve do druge polovine osamdesetih godina 20. stoljeća, kada se ponovno javlja. Autori prihvaćaju podjelu na uzročne kategorije »okolišnih migracija«: a) »prirodne« katastrofe; b) »urbanoindustrijske« katastrofe i c) iskorištavanje i degradacija resursa. Zatim se bave određenjem osnovnih pojmova, ponajprije prijeporom u vezi s određenjem »okolišnih izbjeglica« naspram »okolišnih migranata«. Naposljetku sistematiziraju dva glavna suprotstavljena pristupa migracijama i migrantima uvjetovanim promjenama okoliša. Prvi predstavljaju »alarmatičari«, a drugi »skeptici«. Skeptici, srećom, mogu (za sada) dokazivati da se zastrašujući crni scenariji o sve snažnijim i nezaustavljivim valovima okolišnih migranata (izbjeglica) ipak nisu ostvarili te da okolišni pokretači ljudskih migracija ne djeluju izolirano, nego u složenim sklopovima ekonomskoga, socijalnog i političkoga (ne)razvoja pojedinih političkih zajednica i cijelih regija. Ipak, oni, kao ni bilo tko drugi, ne mogu, nažalost, uvjerljivo osporiti da samo jedna kataklizmička prirodna katastrofa (kao što je udar meteora u Zemlju) može izazvati uništenje (dijela) čovječanstva i pretvaranje velikih dijelova našeg planeta u beživotna područja. Ako je ova naša (protuprirodna) civilizacija osuđena na propast, okolišni čimbenici, po svemu sudeći, bit će među njezinim grobarima.