Utjecaj migracija na starenje stanovništva cresko-lošinjskog otočja

Sažetak

Cresko-lošinjsko otočje je tijekom povijesti, a posebice nakon Drugoga svjetskog rata doživjelo vrlo važne emigracijske, a potom i imigracijske procese. Nakon pedeset i više godina neprekidne depopulacije, šezdesetih započinje useljavanje na otok Lošinj, a sedamdesetih na Cres. U tom zaokretu od snažne depopulacije ka znatnom porastu broja stanovnika, ako se promatra otočje u cjelini, krije se i demografska posebnost istraživanja tog otočja u usporedbi sa drugim hrvatskim otocima. Višegodišnji denatalitet i snažno dugotrajno iseljavanje iz naselja u unutrašnjosti otoka Cresa i sa svih otoka lošinjskog arhipelaga uzrokom je mnoštva staračkih, samačkih, ali i napuštenih domaćinstava. Svi analitički pokazatelji dobne strukture iznad su praga koji određuje kada neka populacija počinje starjeti. Prosječna starost na cjelokupnom otočju već je trideset i više godina uvjerljivo iznad 30 godina, a na otocima lošinjskog arhipelaga kreće se iznad granice reproduktivne dobi, oko 50 godina. Koeficijent starosti kreće se između 14,02 na Lošinju i 49,22 na Iloviku.