»Orijentalna renesansa« na Pacifiku: orijentalizam, jezik i etnogeneza na britanskom Pacifiku

Sažetak

U članku autor sugerira da »orijentalna renesansa« koju je utemeljio Raymond Schwab nije ograničena na kontinentalnu Europu i Veliku Britaniju, nego je zapravo bila ključna, često zanemarivana nit u intelektualnom životu australoazijskih kolonija. Britanske imperijalne mreže, zajedno s cirkulacijom stručne periodike i monografija, osigurale su da je Britansko Carstvo temeljito oblikovalo intelektualnu kulturu Novog Zelanda u 19. stoljeću i da je ona bila istaknuta u debatama o podrijetlu i identitetu Maora. Pitanje maorskog podrijetla prevladavalo je u proučavanju Maora od otkrića Pacifika Jamesa Cooka i Josepha Banksa u kasnim šezdesetim godinama 18. stoljeća sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Od početka je lingvistička komparacija pružala najvažniji dokaz za ustanovljavanje odnosa između naroda Pacifika i njihova krajnjeg podrijetla. Cook i Banks su skupljali riječi koje su ukazivale na duboko ukorijenjeno jedinstvo koje je povezivalo ljude istočnog i središnjeg Pacifika (kasnije poznate kao »polinezijski« jezici/narodi). Važnost lingvistike u istraživanjima Pacifika kasnije je pojačana utjecajem glasovitog diskursa Sir Williama Jonesa iz 1786., »O Hindusima«, koji je ustanovio sličnosti između grčkog jezika, latinskoga i sanskrta i tvrdio da je gramatička a ne etimološka usporedba osnova rekonstrukcije lingvističkih srodnosti. Ti su argumenti oblikovali buduću putanju polinezijskih studija. Mnogi pridošli (naseljeni), učenjaci kao i oni iz matične zemlje pokušavali su utvrditi da Maori pripadaju indoeuropskoj porodici i da se njihovo podrijetlo može pratiti unatrag sve do sjeverne Indije. Ti su argumenti bili uvijek sporni, posebice u zastrašujućoj atmosferi kolonijalnog života gdje je natjecanje za zemlju i vlast dalo rasnom identitetu povećano značenje. Mnogi su uzimali s rezervom pojam »arijevski Maor« i ukazivali da je maorska kultura preprimitivna da bi bila »arijevska« te da pokazuje veće sličnosti s dravidskom kulturom južne Indije. Konačno su ta sukobljena mišljenja sintetizirana u općenitijem obliku indocentrične antropologije koja se pojavila u devedesetim godinama 19. stoljeća i usredotočila poglavito na ono što maorska religija duguje hinduizmu. U ovom prilogu autor istražuje intelektualne i ideološke tokove koji su oblikovali debate o maorskom podrijetlu i kulturi. Na kraju sugerira da bi žustrije bavljenje australonezijskim studijama moglo obogatiti maorsku antropologiju i etničku povijest.