Narodi sa stepske granice u ranim kineskim izvorima

Sažetak

U osvitu povijesti, tek nastajuća kineska civilizacija (njezini se prvi pisani izvori pojavljuju u završnim stoljećima drugoga tisućljeća prije n.e. na tzv. gatateljskim kostima Shanga) dijelila je sjevernokinesku ravnicu i okolna visočja (u današnjim pokrajinama Shangdong, Shanxi i Shaanxi) s raznim nekineskim »barbarima«. I sam kineski jezik, koji će u pisanom obliku postati sredstvom civilizacije, srodan je jezicima iz rasprostranjene tibetoburmanske jezične porodice. Neki nekineski «barbari» na zapadu zacijelo su pripadali toj skupini, i to osobito narod Qiang, koji se spominje već na gatateljskim kostima a odnosi se na neprijateljske narode na zapadu. Ime tog naroda zadržao je do danas jedan manjinski narod u zapadnom Sichuanu. Od najvažnijih nekineskih skupina, tzv. Yi, zemljoradničko ljudstvo naseljeno uz istočno primorje, vjerojatno je govorilo kakvim austronezijskim jezikom srodnim vijetnamskom. Možemo ga poistovjetiti s nekolicinom primorskih neolitskih kultura, čiji su se sadržaji proširili kulturnom difuzijom na zapad, gdje su uvelike pridonijeli nastanku kineske civilizacije u Središnjoj Ravnici. Obično se drži da su nekineski narodi na visočju sjeverno od Središnje Ravnice – poznati kao Di i Xiongnu, pojavivši se u razdoblju dinastije Han kao vladari mongolskih stepa – govorili nekim altajskim jezikom, turskim ili mongolskim. To pak nije vrlo vjerojatno. Postoje dobri razlozi pretpostaviti da su Hu, prvi strijelci-jahači što su ih Kinezi sreli na mongolskoj stepi, govorili mongolskim jezikom. Međutim, narod Xiongnu, koji se najprije pojavljuje u Ordosu južno od velikoga zavoja Žute Rijeke i koji je u krajnoj liniji povezan sa starijim naseljenim narodom Yiqu iz visočja Shaanbeia, između Ordosa i preddinastičke države Qin, bio je jezično prilično drukčiji. Možda je taj narod govorio jezikom iz jenisejske porodice, možda mu je jezik pripadao kakvu udaljenom tibetoburmanskom obliku, ili možda taj jezik uopće nema preživjelih srodnika. Za dinastije Han, kad je izraz hu postao općom oznakom za nomade-jahače, te kad se rabio osobito za Xiongnu, prvobitni narod Hu prozvat će se, razlike radi, «Istočni Hu». Izvori iz doba Hana razlikovali su u sklopu Istočnih Hu narod Xianbei (*Särbi), od kojega su napokon potekli povijesni Mongoli, i narod Wuhuan *Awar), kojih je ime povezano s Avarima koji su prodrli u Evropu u 6. stoljeću. Prvi narodi turskog govora koji se mogu identificirati u kineskim izvorima jesu Dingling, Gekun ili Jiankun i Xinli. Živjeli su na sjeveru, u južnom Sibiru. Xiongnu su ih pokorili na početku drugoga stoljeća prije n.e. U razdoblju Hana, odmah zapadno od Xiongnua nalazilo se mnoštvo nomadskog naroda Yuezhi. Kad su Xiongnu pokorili Yuezhije, glavnina potonjih pošla je na zapad i dospjela naposljetku do Amudarje, gdje je dokončila grčko kraljevstvo u Baktriji i zatim uspostavila carstvo Kušana u Afganistanu i sjevernoj Indiji. Tvrdi se da su Yuezhi bili Indoevropljani i da su govorili toharskim jezikom, tj. jezikom one vrste o kojoj svjedoče kasniji izvori iz država u oazama Tarimske kotline. Nedavna otkrića evropoidnih mumija u Xinjiangu, datiranih s početka drugoga tisućljeća prije n.e., sugeriraju da je to bilo vrijeme kad su govornici toharskog jezika najprije stigli do graničnih prostora Kine, donoseći sa sobom važne kulturne tekovine sa zapada – metalurgiju i bojna kola što su ih vukli konji – a te su tekovine imale bitnu ulogu u nastanku kineske civilizacije. Početak kineskoga brončanog doba oko 2000. prije n.e., što se podudara s tradicionalnim datumom osnutka prve dinastije Xia, vjerojatno se zbio pod neizravnim utjecajem toga događaja.