Veze srednjoazijskih prostora s hrvatskim srednjovjekovljem

Sažetak

U članku se opisuje razvitak hrvatske predodžbe o vlastitom podrijetlu, poglavito u odnosu na srednjoazijski ili srednjoevrazijski svijet. Na južnom rubu Panonske nizine, koja tvori osobit nastavak velike evrazijske stepe, područje Hrvatske bilo je u prošlosti često izloženo raznim prodorima nomadskih naroda s istoka. Dakako, najstarije prodore s istoka u doba početne indoevropeizacije (utjecaji na eneolitsku vučedolsku kulturu i sl.) još se ne mogu uvrstiti u tu shemu. Tek »skitskokimerijski fenomen« u rano željezno doba označava početak modela azijskih najezdi, koje su zahvatile i hrvatski prostor. Na kraju stare ere stići će s istoka Jazigi i ini Sarmati, a na prijelazu iz antike pokret Huna stvorit će stereotip prema kojem će suvremenici doživjeti iduće provale Bugara i Avara, tijesno vezane za slavenske seobe, poslije i seobu Mađara, te napokon i tatarsko-mongolsku najezdu. Iako bitno drukčiji po tipu, kasniji osmansko-turski prodor – koji će imati krupne posljedice za Hrvatsku – također se može razmotriti kao dio ukupne slike o azijskim odnosima. Na početku osmanskih prodora, prenio se na Hrvatsku stari naziv iz doba križarskih ratova – antemurale Christianitatis – što je imalo dvojako značenje. S jedne strane, to je potvrda o vezi sa zapadnokršćanskim krugom, ali »predziđe « znači i nešto izvan »matice«, pa se hrvatski prostor unekoliko pomaknuo prema Orijentu. U nastavku, autori razmatraju različite predaje o podrijetlu Hrvata. Najstarije je zapisao bizantski car Konstantin VII Porfirogenet. Riječ je o ulozi cara Heraklija u naseljavanju Hrvata i o priči o dolasku Hrvata pod vodstvom petorice braće i dviju sestara. Potonja zacijelo odražava izvornu predodžbu o podrijetlu, koja je preživjela u hrvatskoj sredini barem do sredine 10. stoljeća. Iduća predaja, zabilježena u ljetopisima iz 12. i 13. stoljeća, vodi podrijetlo Hrvata od Gota. Autori drže da je riječ o dinastičkom mitu Trpimirovića. »Gotizam« je zacijelo nastao prije personalne unije s Ugarskom (jer su Arpadovići imali drugi dinastički mit), a trajao je do renesanse, kada su ga zamijenila druga tumačenja – »autohtonizam« ili »ilirizam«, pa i čista slavenska vizija. No, s početkom moderne historiografije u 17. stoljeću pozornost se opet usredotočila na Porfirogenetov opis. Zbog činjenica što se hrvatski etnonim nije mogao objasniti slavenskom jezičnom osnovom, na kraju se stiglo do postavke da prvotni Hrvati možda i nisu bili slavenskoga podrijetla. Dobrano se nametnula turkijska teza, odnosno veza s pricrnomorskim Bugarima ili Hunima. Poslije je otkriće nadgrobnih natpisa u Tanaisu na ušću Dona s imenima nalik na hrvatski etnonim dalo osnovu iranskoj teoriji o podrijetlu Hrvata. Autori raspravljaju o tome i o najnovijim pokušajima da se prvobitne Hrvate traži u socijalnom sloju avarskog kaganata. Prema tom mišljenju, turkijske (avarske) i iranske interpretacije ne isključuju nužno jedna drugu.