Kurdi u Turskoj: kontekst i sadašnji status

Sažetak

Kurdi koji žive u Turskoj čine gotovo 50% ukupne populacije Kurda u svijetu i oko jedne petine stanovništva Turske. Ipak, status te poveće kurdske zajednice u Turskoj predstavlja jedan od gorućih problema za turske vlade sve od proglašenja republike 1923. Od svih zemalja domaćina Kurdima nijedna se nije više trudila eliminirati kurdski identitet. Smatrajući ih prijetnjom jedinstvu i integritetu zemlje, sva sredstva za ograničavanje kurdskih kulturnih, ekonomskih i političkih aspiracija bila su službeno opravdana. U radu se predlaže ispitivanje dviju varijabli povezanih s prisutnošću Kurda u Turskoj: 1) intenzitet izražavanja kurdskog nacionalizma i 2) reperkusije na kurdsko pitanje u Turskoj. Na temelju literature konstruirane su tri komponente koje pripadaju slučaju Kurda u Turskoj: osebujan kulturni identitet, politički zahtjevi i društveno-gospodarski razvoj. Usprkos snažnom nacionalnom osjećaju Kurdi nisu uspjeli postići autonomiju i nezavisnost u Osmanskom Carstvu. U članku je prikazano kako je tijekom godina snažan turski nacionalizam svojom kemalističkom vizijom svjetovnog etatizma sprječavao Kurde da ispune svoje vlastite kulturne i političke zahtjeve. Zapravo je službena turska politika tvrdila da Kurda nema i da se kurdski jezik ne govori u Turskoj. Traženje autonomnog statusa smatralo se uvredom za integritet države i sankcioniralo se zatvorom. Što se tiče gospodarstva, turska vlada namjerno je uskraćivala sredstva i izvore, namijenjene razvoju, iz kurdskih krajeva u jugoistočnoj Anatoliji. Kako bi udovoljile Kurdima, turske vlasti pribjegavaju dvostrukoj politici: prva je raspršenje Kurda po cijeloj zemlji, daleko od glavnoga grada i političkih središta, a druga je politika asimilacije: Kurdi su se, pod jakim djelovanjem Turaka, prisiljeni s njima izmiješati. Dok su kulturna traženja Kurda izostavljena iz procesa liberalizacije posljednjih godina, bilo koje rješenje trajnog sukoba zahtijeva vrijeme i ustupke obiju strana. Iako su Kurdi pokazali fleksibilnost i spremnost za kompromis, promjena stava Ankare ostaje upitnom. Međutim, tursko javno mnijenje i članovi vlade traže fleksibilniju službenu politiku: Turci više ne smiju smatrati kurdsku samosvijest smrtnom opasnošću za kontinuitet i integritet Turske i trebaju razlikovati političke zahtjeve za autonomijom od kulturnih traženja. Otkako je Evropa razgovarala s Turskom o problemima Kurda, situacija se donekle poboljšala. Naime, turski zahtjev za pripajanjem Evropskoj uniji zavisi od njezine spremnosti da u zemlji poštuje ljudska prava i prava manjina. Zbog toga je turska vlada prisiljena naći alternativu za represiju i prihvatiti kurdsku realnost.