Aspekti integracije i adaptacije hrvatskih iseljenika u Čileu

Sažetak

Iseljavanje Hrvata u Čile vezano je uz prekooceanske migracije koje su se događale krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Hrvatska se tada nalazila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Najvažnije područje iseljavanja bila je Dalmacija, poglavito otok Brač. Iseljavanje se provodilo stihijski, bez određene iseljeničke politike i zakonodavstva. Glavni smjerovi iseljavanja bili su sjeverni (Antofagasta i Tarapaca) i južni dijelovi (pokrajina Magallanes) Čilea. U novom društvenom okruženju, u zemlji imigracije – Čileu, hrvatski iseljenici prolaze kroz niz procesa integracije i adaptacije. Otvorenost čileanskoga društva i politika kulturnog pluralizma omogućila im je slobodu izražavanja i prakticiranja etničnosti. S druge strane, čileanski zakon nije dozvoljavao dvojno državljanstvo, te su stoga djeca useljenika automatski postajali Čileancima. Hrvatski useljenici u početku njeguju mehanički oblik solidarnosti, budući da lančano iseljavaju i žive u rodbinskim ili prijateljskim skupinama. Nakon što su osigurali materijalne uvjete za život, osnivaju svoja društva i postaju prepoznatljivi prema van, u odnosu na druge useljeničke skupine. S vremenom dolazi i do socijalnog raslojavanja među njima. Žive u suživotu s mnogobrojnim useljeničkim skupinama. Privlačne su im sve slavenske useljeničke skupine, a dobre odnose ostvaruju i sa Čileanacima. Miješani brakovi, najviše s Čileankama/cima, ubrzavaju proces asimilacije i dovode do gotovo potpuna nestanka hrvatskog jezika. U ovom radu na osnovi dosadašnjih istraživanja hrvatskih ili čileanskih autora, povijesnih izvora i novinskih članaka analiziraju se procesi integracije iseljenika na trima društvenim razinama: unutar čileanskog društva, vlastite iseljeničke skupine i u odnosu prema drugim iseljeničkim skupinama. Utvrđuju se činioci koji su usporavali ili ubrzavali procese integracije, načini na koji su se procesi odvijali, okolnosti i učinak koji su proizveli.