Suvremena migracijska kretanja u Europi

Sažetak

Uz kratak povijesni pregled migracija u Europi, članak se bavi suvremenim migracijskim kretanjima te njihovim posljedicama. Krajem pedesetih zemlje Zapadne Europe počinju regrutirati radnu snagu iz nekoliko mediteranskih zemalja – Italije, Španjolske, Portugala i bivše Jugoslavije, kasnije iz Maroka, Alžira, Tunisa i Turske. Neke države kao što su Francuska, Velika Britanija i Nizozemska regrutiraju i radnike iz bivših koloniija. Godine 1970. najveći apsolutni broj stranaca imala je Njemačka (tri milijuna), pa Francuska, zatim Švicarska i Belgija; ukupno u Zapadnoj Europi nalazilo se dvanaest milijuna imigranata. Sedamdesete se masovna regrutacija strane radne snage obustavlja, dopušten je dolazak samo članovima obitelji, pa dolazi do tzv. objedinjavanja obitelji. Europa zatvara svoje granice, što opet dovodi do povećanja ilegalnih migracija. Godina 1989. prekretnica je u povijesti međunarodnih migracija. Političke promjene u Srednjoj i Istočnoj Europi otvorile su vrata masovnoj migraciji na Zapad te kulminirale takozvanim »masovnim pokretom 1989.–1990.«. Useljavanje etničkih Nijemaca u Njemačku, migracije unutar i izvan terirorija bivšeg Sovjetskog Saveza, povećanje broja tražitelja azila i zbog oružanih sukoba raseljene osobe bitno obilježavaju suvremene migracije, tvrdi se u članku. O uzrocima i posljedicama tog masovnog vala, te o regularnoj radnoj migraciji koja je i dalje prisutna govori se u središnjem dijelu rada. Drugi dio članka, nakon iznošenja tipologije migracija, bavi se složenim procesom koji je doveo do formiranja zajednica i pojave novih etničkih manjina te migracijskom politikom zapadnoeuropskih zemalja kao odgovorom na rastuće probleme.