Bijeg iz socijalističke Jugoslavije – ilegalna emigracija iz Hrvatske od 1945. do početka šezdesetih godina 20. stoljeća

Sažetak

U poslijeratnoj je socijalističkoj Jugoslaviji politička i/ili ekonomska situacija postala neprihvatljiva za dio populacije. Budući da legalno iseljavanje iz Hrvatske nije bilo dozvoljeno, od završetka Drugoga svjetskog rata rastao je broj ilegalnih  migranata. Rad se bavi upravo tom skupinom emigranata, i to poredbenom analizom izvorne arhivske građe i dostupne literature od 1945. do 1961., kada država postupno otvara granice. Ilegalno su emigrirali većinom mladi ljudi, do 25 godina, i to prije svega iz ekonomskih razloga, što je povezano s tradicijom emigracije, pogotovo u priobalnom području. Osim zbog loše ekonomske situacije emigriralo se i iz političkih razloga, zatim iz avanturizma, zbog izbjegavanja služenja u JNA ili bijega pred zakonom zbog počinjenih kaznenih djela. Bježalo se kopnenim ili, što je bilo mnogo uspješnije, morskim putem. Najčešće prvo odredište emigranata bile su Italija, Austrija i Njemačka, odakle se većina prebacivala u prekomorske zemlje. Najviše je ljudi bježalo iz tadašnjih kotareva Rijeka, Pula, Zagreb, Zadar, Šibenik i Split, iz kojih je potjecalo 74% svih ilegalnih emigranata. Prebjezi su većinom bili radnici, zatim zemljoradnici, učenici škola u privredi, službenici, učenici i studenti, pomorci i obrtnici. Prema rodnoj pripadnosti, među prebjezima je bilo mnogo više muškaraca nego žena, od kojih je većina bila neoženjena. Vlasti su radile na sprečavanju bijega u inozemstvo metodama nadzora granice i zatvorskim kaznama, ali i pokušajima osiguravanja boljih životnih uvjeta na ugroženim područjima. Budući da te mjere nisu dale željene rezultate, ali i zbog početka gospodarske krize te pojave nezaposlenosti, vlasti su liberalizirale postupke iseljavanja i otvorile granice iseljenicima, što je dovelo do novog vala ekonomske emigracije.