Niša u konfliktnome prostoru: razvoj Baptističke crkve na području Petrinje, Gline, Siska i Dvora

Sažetak

Jedan od aspekata društvenih promjena tranzicijskoga razdoblja u većini postsocijalističkih zemalja bilo je oživljavanje religije. Preporod crkava pratio je nacionalno buđenje te je u nekim zemljama bio povezan s rastom postsocijalističkoga nacionalizma. Rasprava se usredotočuje na razvoj drukčije, transnacionalne religijske opcije na području etničkoga konflikta. Istražuje se razvoj Baptističke crkve u postkonfliktnoj regiji Banovini. Rad se temelji na intervjuima provedenima uglavnom među predstavnicima i članovima Baptističke crkve. Nakon Domovinskoga rata u Banovini je došlo do porasta broja članova te crkve. Među novim članovima većinu su činili etnički Srbi i osobe iz miješanih brakova te bivši komunisti. Ni Katolička crkva ni Srpska pravoslavna crkva nisu za njih bile prihvatljive opcije. Autori zaključuju da su baptističku opciju učinila održivom tri čimbenika. Prvo, razvoj Crkve bio je utemeljen na već postojećoj tradiciji te pamćenju događaja iz Drugoga svjetskoga rata, koji su aktivirani novonastalom ratnom situacijom na početku devedesetih godina. Drugo, Baptistička crkva osiguravala je srednju, transnacionalnu opciju u etnički mješovitoj sredini te je na taj način privukla sve one koji su tražili nišu neutralnosti u etnički čvrsto podijeljenu i konfliktnu društvu. Treće, aktivna djelatnost i pomoć humanitarnih organizacija povezanih s Baptističkom crkvom tijekom rata i nakon njega pridonijela je stvaranju slike o Baptističkoj crkvi kao o zaklonu. Humanitarna djelatnost omogućila je Baptističkoj crkvi da izađe iz sjene te postane »vidljivom«, prevladavajući tako dotadašnju percepciju sebe kao opskurne sekte.