Srbija između multietničnosti i multikulturnosti

Sažetak

U radu se preispituju mogućnosti i ograničenja teorijske recepcije i praktične primjene politika multikulturnoga građanstva u današnjoj Srbiji. Različita shvaćanja autora kao što su Kymlicka, Losoncz, Schoepflin, Smith, Cilevičs i Barry sučeljavaju se sa stvarnim stanjem međunacionalnih odnosa u Istočnoj Europi i posebno u Srbiji. U analizi je naglasak stavljen na pitanje življenja paralelnih života pripadnika različitih nacionalnih zajednica, umjesto njihova interkulturnog prožimanja, kao i na zagovarana rješenja u obliku samoupravnih prava za nacionalne manjine te složenog pitanja koristi i štete od eventualne uspostave manjinskih teritorijalnih autonomija. Osobiti položaj nacionalnih manjina u Srbiji uvelike je određen opterećenjima njene nedavne prošlosti. Autorica posebno naglašava ograničenja teorije elita u objašnjavanju i praktičnom reguliranju međunacionalnih odnosa te u protustavu afirmira zamisao multikulturnoga građanstva. Kada su posrijedi nacionalne manjine u Srbiji, zaključuje da obrazovanje na materinskom jeziku omogućuje opstanak nacionalnih manjina, a da tek raširena javna i službena upotreba manjinskih jezika u lokalnoj zajednici omogućuje održanje multikulturnoga karaktera same sredine. Pripadnici nacionalnih manjina u Srbiji žive u svom grupnom identitetu i održavaju ga na znatno širem geografskom području od onog koje čine stvarno multikulturne zajednice. Promatrani iz perspektive koju određuje Kymlickina definicija socijetalne kulture, kao teritorijalno koncentrirane kulture okupljene oko zajedničkog jezika koji se koristi privatno i u javnom životu, značajni etnički mješoviti dijelovi Srbije, odnosno oni gdje su manjine prisutne u velikome, ali ne i u dominantnom broju, ostaju lišeni multikulturnosti.