Habsburška politika naseljavanja ugarskog dijela Monarhije u 18. stoljeću s naglaskom na Slavoniju i Srijem: pravni akti

Sažetak

Migracije i politika planskog naseljavanja bile su tijekom 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća glavno sredstvo napučivanja istočnih i jugoistočnih krajeva Habsburške Monarhije. Premda bi se na temelju nekih izvora i povijesnih radova moglo zaključiti da su se, osobito u periodu nakon Bečkog rata kao i tijekom 18. stoljeća, brojne migracije stanovništva u tim novooslobođenim krajevima odvijale spontano, pa i kaotično, taj bi dojam nakon proučavanja brojnih arhivskih izvora valjalo revidirati. Carski patenti, rezolucije, edikti te različite carske odluke i naredbe te brojni dopisi između središnjih i lokalnih vlasti vezani uz migracije, popisi migranata te preporuke o odvijanju naseljavanja i davanja prednosti određenim naseljenicima svjedoče o državnoj ulozi u tom procesu i postupnom oblikovanju migracijske politike od strane središnjih vlasti, koju su potom provodile različite instancije u naseljavanim regijama, od svjetovnih i crkvenih veleposjednika do komorskih i vojnih službenika. Cilj je rada ustanoviti koje su bile najvažnije smjernice habsburške politike naseljavanja istočnih i jugoistočnih dijelova Monarhije nakon protuosmanskih ratova krajem 17. i tijekom 18. stoljeća, u kojim se vladarskim aktima sa snagom zakona odražava ta migracijska politika tijekom 18. stoljeća i kako su te odredbe funkcionirale u praksi na temelju slučajeva zabilježenih u arhivskim izvorima, s osobitim naglaskom na vojnokrajiški dio Slavonije i Srijema kao primjer novostečenih područja pod izravnom centralnom vojnom upravom.

KLJUČNE RIJEČI: migracije, kolonizacija, pravni akti, Habsburška Monarhija, Slavonija, 18. stoljeće