Povratak i povratničke migracije posljednjih su petnaestak godina postale plodno područje istraživanja u migracijskim studijama, napose u kulturnoj antropologiji i sociologiji. U okviru transnacionalne migracijske optike, povratak je redefiniran kao fluidno, višesmjerno i reverzibilno kretanje između društvenoga prostora zemlje podrijetla i zemlje useljenja (ili treće zemlje) te proširen idejom virtualnoga, kratkotrajnog, privremenog ili cirkularnog povratka koji se odnosi i na migrantske (prva) i postmigrantske (druga i naredne) generacije. Uočeno je, također, da su se stečena iskustva i vještine tijekom života u iseljeništvu pokazala važnijima za ostvarenje ekonomskog i društvenog blagostanja pojedinca po povratku od stečenoga materijalnog kapitala. Oslanjajući se na koncepte društvenih doznaka, transnacionalizam odozdo, obrnuti transnacionalizam te transnacionalni kulturni kapital, u ovome radu istražujemo transfer transnacionalnog društvenog i kulturnog kapitala (mreža, znanja, ideja, vještina, praksi) povratnika i useljenika u zajednicama naseljavanja i u širemu društvu. Usporedbom vlastitih višegodišnjih etnografskih uvida o povratničkim i useljeničkim migracijama u Hrvatskoj, razrađujemo tipologiju društvenoga djelovanja (agency) povratnika i useljenika u novim sredinama. Tipologija obuhvaća performativne prakse pripadanja, inovativne poduzetničke pothvate te društveni (civilni i politički) angažman. Analiziramo ih kao djelovanja koja jasno upućuju na težnju povratnika za društvenim angažmanom i doprinosom hrvatskom društvu na lokalnoj i na nacionalnoj razini.

KLJUČNE RIJEČI: povratak, iseljeništvo, društvene doznake, kulturni transfer, Hrvatska