Kosinjska dolina, kao i cijela Lika, tijekom Bečkog rata (1683. – 1699.) doživjela je kulminaciju migracijskih kretanja i demografskih preobrazbi, toliko karakterističnih za višegranične hrvatske prostore u ranom novom vijeku. Istodobno, bili su to počeci demografske revitalizacije i etnokulturne konsolidacije tih prostora. U tim dinamičnim vojnopolitičkim i sociodemografskim zbivanjima, kosinjsko je područje predstavljalo poseban slučaj, barem iz dvaju razloga: prvi se ogledao u činjenici da je to bio prvi dio Like koji se, i prije konačnoga osmanskog sloma 1689. godine, našao izvan efektivne kontrole osmanskih pograničnih garnizona te je već zarana bio priključen Primorskoj krajini, ne dijeleći do 1712. godine sudbinu ostalih dijelova bivše »turske Like i Krbave«; drugu je specifičnost predstavljala činjenica da je tek sporadično naseljeno primorskim krajišnicima, dok glavninu doseljenika, uz zatečene pravoslavne Vlahe, čine ogulinski krajišnici Hrvati i doseljenici iz pograničnih krajeva Kranjske i Gorskog kotara, tzv. »Kranjci«, što nam samo govori o organiziranom karakteru naseljavanja te vojnokrajiškim i komorskim vlastima kao glavnim čimbenicima koji su poticali i usmjeravali ta seobena kretanja iz dublje habsburške unutrašnjosti. Tako je oko 1700. godine ta mala dolina na donjem toku rijeke Like postala susretištem osnovnih ranomodernih migracijskih struja na tom dijelu imperijalnog višegraničja – jugoistočne i sjeverozapadne, sa svojim različitim konfesionalnim (rimokatolici, pravoslavci), jezičnim (novoštokavci ijekavci i ikavci, čakavci i prijelazni čakavsko-kajkavski), tradicijskim (dinarski, jadranski, panonski, istočnoalpski) i socioekonomskim obilježjima (krajiški/kmetski, pastoralni/agrarni). Svaka od tih etnokulturnih sastavnica bila je pak unutar sebe heterogeno strukturirana sa svojim posebnim »slojevima«, što je bila posljedica brojnih migracija na nemirnom imperijalnom višegraničju i s tim u vezi raznovrsnih dodira i prožimanja kulturnih tradicija, etničkih elemenata, jezika i narječja. Historijska antroponimija kosinjskih rodova potvrđuje spomenuti dinamizam, dok arhivski materijal, od različitih isprava i popisa do matičnih knjiga, pruža dragocjen uvid u njihovo podrijetlo, kretanje i rasprostiranje.

KLJUČNE RIJEČI: Kosinj, Lika, Vojna krajina, rani novi vijek, povijest migracija, predmoderne etnije, identiteti, historijska antroponimija