Istraživači su odavno prepoznali važnost pravnog statusa za integraciju izbjeglica i drugih migranata. U postojećoj literaturi općenito se upućuje na to da nepovoljan pravni status često ima negativne posljedice na ishode socioekonomske integracije. Cilj je ovog članka usporediti socioekonomske ishode dviju skupina izbjeglica iz Bosne i Hercegovine koje su došle u Švedsku 1990-ih. Prva skupina, koja u našoj studiji čini skupinu sa sigurnim statusom, došla je u Švedsku u razdoblju između kasnog proljeća 1992. i lipnja 1993. godine. Švedska je vlada u lipnju 1993. odlučila izdati trajnu boravišnu dozvolu za oko 40.000 tih izbjeglica.
Odluka švedske vlade sadržavala je i nepovoljnu odredbu: ograničenje daljnjeg ulaska izbjeglica i uvođenje obveze posjedovanja vize za sve ostale državljane Bosne i Hercegovine. Međutim, rat u Bosni i Hercegovini nije jenjavao, pri čemu je došlo do novih razaranja te je još više ljudi postalo izbjeglicama. Novoraseljene osobe pokušavale su se snaći na razne načine. Neke su iskoristile činjenicu da je nedugo nakon proglašenja vlastitog državnog suvereniteta Hrvatska ponudila dvojno državljanstvo velikom dijelu državljana Bosne i Hercegovine. Tako su neke izbjeglice rođene u Bosni i Hercegovini s dvojnim državljanstvom Bosne i Hercegovine i Hrvatske mogle slobodno ući u Švedsku s hrvatskom putovnicom i zatražiti azil iz humanitarnih razloga. Međutim, unatoč relativno jednostavnom ulasku u Švedsku ta se skupina, koja u ovoj studiji čini skupinu s nesigurnim statusom, u narednim godinama suočila s velikim poteškoćama kad je riječ o reguliranju njihova pravnog statusa u Švedskoj.
Najprije je u lipnju 1994. vlada donijela odluku o odbijanju njihovih zahtjeva za azil. Od tog trenutka postali su osobe koje čekaju deportaciju. Odluka se počela provoditi u ljeto 1994., iako do masovne deportacije nikada nije došlo. Budući da je javno mnijenje uglavnom bilo naklonjeno izbjeglicama, a politička i sigurnosna situacija u Hrvatskoj naglo se pogoršavala, vlada je u svibnju 1995. pripadnicima te skupine izdala privremene boravišne dozvole s razdobljem valjanosti od šest mjeseci. Važno je napomenuti da je tada prvi put u povijesti švedske izbjegličke i imigracijske politike pravni okvir za privremenu zaštitu izbjeglica primijenjen na tako veliku skupinu izbjeglica.
Nakon isteka privremene boravišne dozvole situacija se nije mijenjala do 28. studenoga 1996., kad je vlada ponovno odlučila da izbjeglice treba deportirati. U to ih je vrijeme u Švedskoj ostalo oko 2.500. Ponovno su se pokušali organizirati uz pomoć nevladinih organizacija, običnih građana i medija. Čak su i brojni državni dužnosnici i liječnici izjavljivali da se zdravstveno stanje mnogih izbjeglica ubrzano pogoršalo jer je većina njih više od četiri godine živjela u strahu i nesigurnosti. Naposljetku, u studenome 1997., nakon više od četiri godine čekanja, vlada je izdala trajne boravišne dozvole obiteljima s djecom. Odluka vlade odnosila se na približno 1.500 – 1.700 izbjeglica.
Ukratko, u ovoj se studiji istražuju dvije skupine izbjeglica koje su pobjegle od istog sukoba. Iako su skupinu sa sigurnim statusom činili uglavnom etnički Bošnjaci, dok su većinu skupine s nesigurnim statusom činili etnički Hrvati, obje su skupine potjecale iz istog političkog, institucijskog i sociokulturnog okružja. Prvo, bez obzira na etničku pripadnost većina izbjeglica iz Bosne i Hercegovine živjela je u višeetničkim krajevima, gdje je bilo gotovo nemoguće izbjeći kontakt s drugim etničkim skupinama u školi, na radnom mjestu ili u drugim sredinama gdje se odvijaju svakodnevne društvene interakcije. Sličnosti je bilo i u školovanju. Obrazovni sustav ponešto se razlikovao među bivšim jugoslavenskim republikama, ali je unutar svake od njih bio identičan. Nastavni je program bio isti u svim školama na području Bosne i Hercegovine. Stoga smatramo da su glavno obilježje prema kojem se te dvije skupine uvelike razlikuju trajanje i uvjeti čekanja na odluku o njihovu pravnom statusu u Švedskoj.
Podaci upotrijebljeni u empirijskoj analizi dobiveni su iz longitudinalne baze podataka za istraživanje integracije STATIV. Ta baza podataka, koju održava švedski Zavod za statistiku, obuhvaća razdoblje od 1997. do 2016. STATIV sadržava longitudinalne podatke o svim osobama s boravištem u Švedskoj svake odabrane godine. Analizirali smo kratkoročne i dugoročne ishode odraslih i djece izbjeglica.
Naši se rezultati razlikuju od rezultata većine prijašnjih studija provedenih u drukčijim društvenim kontekstima. Naše analize pokazuju da između dviju skupina postoje uglavnom neznatne ili zanemarive razlike. To osobito vrijedi za djecu izbjeglice, za koje samo jedan pokazatelj upućuje na statistički značajne razlike između skupina. Štoviše, većina analiza u kojima smo utvrdili značajne razlike zapravo pokazuje da je skupina s nesigurnim statusom ostvarila povoljnije ishode. Ti rezultati omogućuju da se rezultati prijašnjih istraživanja sagledaju iz nove perspektive i pokazuju da bi povezanost nesigurnog pravnog statusa i dugoročnih ishoda mogla biti složenija nego što se prije smatralo. Iako su rezultati donekle iznenađujući, smatramo da ih se može objasniti određenim mehanizmima.
Kao što smo već naveli, za skupinu sa sigurnim statusom prelazak iz statusa tražitelja azila na status stalnog boravka bio je relativno kratak. Tijekom tog procesa samo su morali slijediti postojeće ustaljene rutinske postupke unutar institucijskog okvira izbjegličke politike. Međutim, većina njih nije znala da logika djelovanja te politike nije uvijek u skladu s interesima pojedinaca na koje se ona odnosi. Primjerice, izbjeglice često ne bi dobile smještaj u općinama u kojima bi bez poteškoća pronašle posao ili se upisale u obrazovni program na temelju kojeg bi lakše pronašle posao, nego u općinama s kojima je Nacionalna služba za imigraciju sklopila ugovor o smještaju izbjeglica. Nadalje, izbjeglicama se često nije pružala pomoć u pronalasku posla niti su im ponuđeni programi prekvalifikacije u skladu s njihovim osobnim preferencijama i prethodnim obrazovanjem / radnim iskustvom, nego u skladu s onim što se smatralo traženim na tržištu rada. Budući da većina novih stanovnika nije znala kako sustav funkcionira, mnogi od njih postali su svjesni tih problema tek nakon nekoliko godina. To je, dakako, ostavilo dugoročne nepovoljne posljedice na njihovu integraciju u švedsko društvo unatoč sigurnom pravnom statusu (Tibajev, 2021).
S druge strane, pojedinci iz skupine s nesigurnim statusom od početka su bili prisiljeni djelovati samostalno u odnosu na navedeni institucijski okvir, a katkad i u sukobu s njim. Kao pojedinci, mnogi od njih iskoristili su priliku da sami pronađu smještaj, koju je nudio Zavod za migracije. Zavodu za migracije to je predstavljalo mogućnost smanjenja troškova, dok su izbjeglice dobile priliku da prošire prostor slobodnog djelovanja koje Zavod za migracije nije mogao nadzirati (Slavnić, 1998). Zahvaljuju
ći širem manevarskom prostoru mogli su prema potrebi izbjeći deportaciju te lakše pronaći posao u neformalnoj ekonomiji. Nadalje, nakon već spomenutih prosvjednih okupljanja u Njemačkoj crkvi (Tyskam kyrkan) u Karlskroni pripadnici te skupine brzo su shvatili koliko je važno znati angažirati nevladine organizacije i medije u svo¬u korist. Može se reći da ih je, s vremenom, taj angažman preobrazio iz pukih objekata migracijske politike u ozbiljno shvaćene i prihvaćene partnere migracijskih vlasti (Slavnić, 1998). Zahvaljujući svim tim individualnim i kolektivnim strategijama te su izbjeglice naučile kako sustav funkcionira, ali i kako stvoriti široku mrežu kontakata. Taj socijalni kapital uvelike im je koristio čak i nakon što su dobili trajnu boravišnu dozvolu. Socijalnim kapitalom mogu se barem donekle objasniti i rezultati ove stu¬dije, koji su pokazali da je unatoč tomu što je tijekom čekanja na azil imala znatno nesigurniji status, ta skupina kasnije bila jednako uspješna, a u određenim aspektima čak i uspješnija, u postupku integracije u odnosu na skupinu sa sigurnim statusom.
Nadalje, pri tumačenju neznatnih razlika u ishodima dviju skupina ne bismo trebali zanemariti osnovne koncepte iz klasične literature o socioekonomskoj integraciji migranata. Primjerice, Chiswick (1978, 1999) polazi od pretpostavke da su migranti natprosječno ambiciozni i motivirani. Oni koji migriraju osobito su motivirani, a oni koji ostanu na odredištu možda su i motiviraniji. U našem su slučaju izbjeglice koje su ostale u Švedskoj vjerojatnije zadovoljavale više kriterija samoselekcije u odnosu na skupinu sa sigurnim statusom s početka razdoblja istraživanja 2000. Imali su snažniju želju za ostankom te su u prosjeku bili motiviraniji, ambiciozniji i uporniji od onih koji su otišli, kao i od pojedinaca iz skupine sa sigurnim statusom, koji nisu doživjeli toliko poteškoća pri ishođenju trajne boravišne dozvole.
Ta saznanja pokazuju da, iako je u početku nesiguran pravni status tijekom čekanja na boravišnu dozvolu predstavljao glavnu razliku između dviju skupina, on najvjerojatnije nije jedina odrednica kasnijih rezultata u procesu integracije. Naše prvo saznanje upućuje na mogućnost da veliku ulogu ima i učinkovitost integracijske politike, kao i njezina prilagođenost stvarnim interesima izbjeglica. Osim toga, naša saznanja pokazuju da je važno i pojedinačno djelovanje. Sposobnost pojedinačnih i grupnih aktera da djeluju bez utjecaja ograničavajućih društvenih struktura često im pomaže da prevladaju teška vremena, ali i da se suoče s poteškoćama u kasnijim fazama procesa integracije u nova društva.
Kao što je navedeno u uvodu, naša je studija eksplorativna i deskriptivna. Usredotočili smo se na širok raspon kratkoročnih i dugoročnih pokazatelja među odraslima i djecom izbjeglicama, ali zbog male veličine skupine s nesigurnim statusom nismo mogli primijeniti rigoroznije multivarijatne metode. Nadalje, naši su rezultati deskriptivni u smislu da ne uzimamo u obzir višestruke procese (samo)selekcije. Svakako je moguće da su na obrasce razlika između skupina u ovoj studiji utjecali i čimbenici na koje nismo obratili pozornost, kao što je samoodabir ostanka u Švedskoj ili samoselekcija na tržištu rada. Naposljetku, rezultate naše studije trebalo bi tumačiti unutar zadanih zemljopisnih i institucijskih parametara našeg istraživanja. Iako su doneseni zaključci dragocjeni za naš poseban kontekst, važno je istaknuti da generalizacija tih rezultata na drukčija zemljopisna područja ili institucionalne okvire može biti ograničena. Integracija imigranata složen je i višedimenzionalan koncept, a neki od njegovih važnih pokazatelja (među ostalim stambena segregacija, mreže prijateljstava i miješani brakovi) nisu sagledani u našem istraživanju.