Kartografska vizualizacija i slika Drugoga na primjeru višestruko graničnih prostora

Sažetak

U članku se preispituju komunikacijske mogućnosti ranonovovjekovne karte kao povijesnog izvora u teorijsko-metodološkim okvirima povijesne imagologije i konstrukcionističke teorije. Komparativnom analizom otkrivaju se višestruke reprezentacije i slike Drugoga. One su ovisne ne samo o kartografskim vještinama autora, njihovu odabiru ponuđenih informacija i primijenjenim kartografskim tehnologijama nego i o habsburškim, mletačkim i osmanskim imperijalnim strategijama te kartografskim politikama na višegraničnim prostorima u Hrvatskoj ranoga novog vijeka. Zahvaljujući njihovoj sugestivnosti kartama se često interpretiralo geografske, ideološke, konfesionalne, kulturne i lingvističke slike i značenja, pa čak i manipuliralo njima. Drugi nije uvijek oslikavan kao drugačiji s druge strane granice, nego i kao različitost »među nama«. Kroz cijelu lepezu složenih prikaza Drugoga, nekad i imperijalno impostiranih, europski su, ali i hrvatski kartografi stvorili strukturirani i hijerarhijski pristup u kartografiranju i kartiranju Drugoga. Suvremeno iščitavanje tih izvora zahtijeva dobro poznavanje okolnosti nastanka pojedinačne karte, ali i kritički pristup ne samo izvorima već i interpretacijskim obrascima. Na kraju je nužno sravniti kartu s komplementarnim povijesnim izvorom »druge strane« radi premošćivanja i prerade postojećih mentalnih mapa i nadogradnje interkulturnih kompetencija da bismo bolje upoznali Drugoga.